Direktni i indirektni utjecaji globalnih mainstream medija na uređivačke politike javnih RTV servisa i posljedice nekritičkog prihvatanja iskreiranih istina koje dolaze posredstvom globalnih medijskih korporacija

Bar/Crna Gora, 4.12. 2017. - U Sutomoru je 2. i 3. decembra 2017. održana zanimljiva, korisna i potrebna rasprava o ulozi, poziciji i perspektivi javnih RTV servisa u Jugoistočnoj Evropi u kontekstu sve prisutnijih dnevnopolitičkih pristisaka na medije sa naslovnom temom «Sloboda govora, cenzura i autocenzura u informativno-političkim emisijama javnih RTV servisa i medija uopšte». Organozatori ove debate su Kulturni centar Bar na čelu s direktorom Ćazimom Nikezićem i afirmirani Barski TV festival, na čelu s uglednim tv dokumentaristom i publicistom Perom Radovićem.

Osim JS Srbije, Federalne radio-televizije i RT Republike Srpske čiji predstavnici nisu bili prisutni, svi drugi javni emiteri u regionu bili su kvalitetno zastupljeni, dok su tri JS (RT Crne Gore, RT Kosova i RT Vojvodine) na konferenciji predstavljeni najodgovornijim programskim ili menadžerskim kadrovima.

Cilj konferencije je bio razmjena iskustava kako bi se javni servisi kao medijsko javno dobro u našoj regiji vratili osnovnoj društvenoj funkciji: profesionalnom informiranju najšire javnosti, njenom svegeneracijskom educiranju i kultiviranoj zabavi. S tim u vezi, a u interesu konkretnosti i pragmatike, uvodno smo odgledali centralne TV Dnevnike svih javnih servisa na dan izricanja konačne presude Apelacionog vijeća Tribunala za ratne zločine izvršene na prostoru bivše jugoslavije u predmetu Jadranko Prlić i ostali. Taj, 29. novembar 2017. i direktni prijenos suicidnog suočavanja s potvrđenom presudom koje je izrežirao hrvatski general-pukovnik Slobodan Praljak, bili su bogomdani okvir za dobronamjernu rasprvu o formi, suštini, etici, estetici, dinamici i poruci informativnih programa javnih emitera danas i ovdje. I imalo se šta vidjeti i čuti, ali o tome ću nekom drugom prilikom.

Kada mi je ponuđena privilegija da sudjelujem na ovom referentnom forumu, zamolio sam da mi se omogući da na primjeru RTV servisa iz kojih sam kao novinar ponikao (radio u nekadašnjoj TV Sarajevo i TV Beograd) progovorim o sveprisutnoj, a ipak ignoriranoj medijskoj 'amerikanizaciji' kroz mainstream medije, čemu se većina medija pa i javni servisi, sve teže opiru. To mi je omogućeno i u nastavku je skromni doprinos načinjanju ove bezrazložno i predugo kod nas tabuizirane teme.

U lijepom našem 'Apsurdisatanu', svakovrsnih apsurda nikada dosta! Jedan se dogodio i uoči vikenda. Dvojica dragih i cijenjenih kolega mi iskreno i tvrdo prigovoriše da u aktueknoj frtutmi oko revizije presude za genocid, u ovom komentaru (http://zekerijah-smajic.eu/blog/fakta/komentari/703-u-ime-naroda-tajna-pisma,-la%C5%BEi-i-obmane) ja, navodno, branim Bakira Izerbegovića. I nije im jasno zašto ja to činim imajući u vidu da znaju da smo i ja i moji medijski projekti među žrtavama nemilosrdno-beskrupulozne i „halke“  i „hobotnice“ po vrlo maštovitoj logici "ako nisi s nama, protiv nas si".

Moj odgovor kolegama je krajnje kolegijalan, jednostavan i iskren: u pisanju i javnom govoru nikada se ne služim vojnim taktikama 'napada' ili 'odbrane' prema bilo kome, već nastojim da vlastitim narativom pokušam, u granicama vlastitih mogućnosti i spoznaja, racionalizirati činjenice.

U konkretnom slučaju se radi o stopostonim dokazima i osobnom uvjerenju da su svi ovi koji sada buču na Bakira Izetbegovića kao gladne zvijeri tražeći njegovu ostavku i odgovornost – mogli imati u rukama legalne alatke i način da se prije neformalnog sijela u gradskoj Vijećnici u Sarajevu 17. januara, direktno, detaljno i tačno informišu o stanju predmeta i statusu Sakiba Softića – o čemu su trebali biti konsultovani na "Bakirovu minderu". Svi koji sada buču na Izetbegovića mogli su od Suda u Den Haagu zatražiti službena tumačenja i informacije koje su im nedostajale, uključujući i one o kojima ih je Izetbegović obmanuo! Mogli su se sami obratiti predsjedniku Suda Ronny Abrahamu, mogli su pisati Registraru, Uredu za medije, Sekretarijatu...ali nisu.

Za jedne presporo, za druge prebrzo – 9. marta je stiglo „Saopštenje za javnost“ Međunarodnog suda pravde u Den Haagu kojim je pravno određena sudbina zahtjeva od 23. februara za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije UN o sprječavanju i kažnjavanju genocida.

Za jedne će ovo biti novi povod dugovječnoj nadmenosti, likovanju i euforičnom zbijanju etnonacionalnog jedinstva. Za druge su na ovaj dan sahranjeni posljednji snovi o iskonskom idealu istine i pravde kao neminovnim karikama pomirenja. A dugoročno, i za jedne i za druge bi bilo fantastično kada bi se, na ovaj nevini datum, svako u svojim torovima suočio sa sobom kako bismo svi konačno shvatili da 'savršena pravda' kao i nikakvo drugo savršenstvo ne postoji, kada bi se od inata, euforije, kavge i osvete odrodili, kada bi se pravo prepustilo pravnicima, a politika politčarima, i kada bi se Bosna i Hercegovina kojim čudom, već narednog jutra probudila kao Domovina svih!

Ono što sam pisao posljednjih deset godina, danas je potvrdio zvanični Brisel: „Evropska unija je izgubila uticaj na Zapadnom Balkanu i ovu regiju je prepustila drugim igračima“, ocjena je 27 ministara vanjskih poslova Evropske unije.

Iz sjedišta EU je najviše odjeknula izjava potpredsjednika slovačke vlade i ministra vanjskih poslova Miroslava Lajčaka po čijem je mišljenju "EU postaje sve manje ozbiljan sagovornik kada je riječ o proširenju... Mi smo sa Zapadnog Balkana istupili riječju i djelom i sada vidimo posljedice - imamo dvije države koje su pred raspadom i tri koje su u dubokoj političkoj krizi...Mislim da se visoka predstavnica tokom vikenda vratila frustrirana sa balkanskog puta", utvrdio je Lajčak.

Slovački ministar je nekada bio najmlađi top-diplomata u svojoj zemlji i sa 30-tak godina je bio ambasador u Japanu, a službovao je od Moskve, preko Brisela do nekoliko balkanskih zemalja. Od jula 2007. do januara 2009. dogurao je čak i do pozicije visokog predstavnika međunarodne zajednice i specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini s mjesečnom plaćom od oko 24.000 eura. Nakon iznenadnog povratka u Bratislavu, naslijedio ga je još manje poznati austrijski diplomata - tihi, uglađeni, saburli i polivalentni visoki predstavnik, Valentin Inzko.

Prošlo je 63 godine od kada je krimski poluotok administrativno prenesen iz ruskog u ukrajinski grunt. Dana 19. februara 1954. tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog  sovjeta i maršal sovjetske armije Kliment Vorošilov i sovjetski predsjednik Nikita Hruščov potpisali su Ukaz o predaji Krimske oblasti Ukrajini. Bilo je to vrijeme kada, uprkos ekonomskoj krizi i potresima u komunističkom bloku, niko nije mogao pretpostaviti da će doći do rušenja Berlinskog zida, pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Pogotovo niko nije u to vrijeme mogao pretpostaviti da će se na istoku ukrajine voditi bratoubilački rat.

Od raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) 26. decembra 1991. nebrojeno puta su se u političkoj i stučnoj javnosti postavljala pitanja „kratkovidosti“ Nikite Hruščova i stvarnih razloga zbog kojih je tako „olako Rusiji amputirano“ krimsko poluostrvo.  Međutim, niko od ruskih lidera ni nakon raspada Sovjetskog Saveza nije pomišljao o povratku „tradicionalno ruskog posjeda“, a pogotovo se na dnevni red nisu postavljale radikalne opcije ponovnog prisajedinjenja ovog  strateškog teritorija.

U zadnjim trenucima je odlučeno: Bosna i Hercegovina će iskoristiti pravnu mogućnost i podnijeti zahtjev Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu (IJC) za reviziju presude tog suda iz februara 2007. godine po tužbi protiv Srbije i Crne Gore za genocid tokom rata 1992.-1995. godine. Bila je to prva planetarna presuda po tužbi kojom je jedna država tužila drugu za genocid. Nije ostalo još mnogo vremena, jer je 26. februar zadnji rok za formalnu predaju zahtjeva sa svim novim dokazima.

Obznana očekivane odluke nije stigla od državnog agenta Sakiba Softića, kako bi trebalo, ni iz državnog Predsjedništva kako je propisano, već sa neformalnog političko-stručnog savjetovanja koje je održano u sarajevskoj Vijećnici pod pokroviteljstvom bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića i u organizaciji Fondacije Pravda za Bosnu i Hercegovinu i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Izetbegović je nakon savjetovanja izjavio da je "mozaik za podnošenje zahtjeva za reviziju sklapan godinama“, a da je „ključni kamenčić u tom mozaiku“ pronađen krajem prošle godine u završnici suđenja bivšem komandantu Vojske RS, Ratku Mladiću. 

Predsjednik hrvatskog Sabora Božo Petrov ovih je dana izjavio da je „Zvizdićev kabinet izmislio“ njegovu izjavu o negiranju trećeg entiteta u BiH, a Denis Zvizdić  je odgovaro da je „neugodno iznenađen“ takvom reakcijom i podsjetio da ima više svjedoka pred kojim je Petrov u utorak u Sarajevu izjavio da „Hrvatska poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, kao i jednakopravnost tri konstitutivna naroda, te da ne podržava stvaranje dodatnog entiteta u Bosni i Hercegovini„.

Na čijoj strani je istina? Petrovu, Zvizdiću i javnosti bi u potrazi za odgovorom mogli pomoći i oni koji su sudjelovali na sarajevskom sastanku među kojima su i članovi hrvatske delegacije: predsjednik Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač, voditelj Međuparlamentarne skupine prijateljstva u Hrvatskom saboru Zlatko Hasanbegović, potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku Joško Klisović i ambasador Republike Hrvatske u BiH Ivan Del Vechio.

Petog februara 2014. godine Sindikat Solidarnosti u Tuzli, organizirao je socijalne proteste obespravljenih, materijalno 'ubijenih' i poniženih radnika Tuzlanskog kantona, koji je u vrijeme „diktature“ J.B. Tita bio industrijsko središte Bosne i Hercegovine.

'Događanje naroda' je za dva dana kulminiralo i proširilo na više od trideset gradova u zemlji, pa se činilo da je konačno i kod nas kucnuo čas za građane koji će, nakon skoro 25 godina frustrirajućeg etnonacionalizma, korupcije, poslušnosti, klerikalizma i privilegija za podobne - prestati biti samo demografska činjenica.

Protesti, plenumi građana, poruke i istrajnost na trgovima, ulicama i pred vratima javnih institucija izazivali su divljenje javnosti regije i širom Evrope jer su transparenti, proklamacije i zahtjevi nezadovoljnih nedvosmisleno odražavali karakter socijalnog pokreta bez ikakvih nacionalnih, političkih ili nacionalističkih obilježja. Danas i ovih dana isto takvo divljenje izazivaju građani Rumunije koji su složno i odlučno ustali protiv socijalnih razlika i institucionalne korupcije. 

U pobuni bh. građana 2014. godine rame uz rame su bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, baš kao što to Bosna i Hercegovina u etničkom i religijskom smislu i jeste. Protestima nije zagovarana politička i ideološka alternativa.Pobunili su se isključivo obespravljeni, nezaposleni, gladni, marginalizirani, mladi,  poniženi.  Pasivnost vitalnih poluga sistema, nervoza na političkom i državnom vrhu i službene reakcije bh. lidera, međutim, bacali su sumnju i na drugačije namjere, pozadinu i samu suštinu protesta. 

Prije osam godina, u vrijeme predizborne kampanje odlazećeg predsjednika Baracka Husseina Obame, novinarskim poslovima sam se bavio iz sjedišta Evropske unije i tada sam, kao i većina evropskih koleginica i kolega, bio strastveni navijač ovog slatkorječivog, srceparajućeg govorničkog 'zavodnika'.  

Prvo ogromno razočarenje sam, kao i većina njegovih "navijača" doživio kada je Obama prihvatio Nobelovu nagradu za mir nedugo nakon što je 20.1.2009. stupio na predsjedničku dužnost, i prije nego što je išta konkretno učinio za mir u svijetu. Smatrao sam to tada, smatram i danas, nemoralnim činom i poltronstvom koje makar američkom predsjedniku nije bilo potrebno.