Potkraj i(li) poèetkom svake godine svode se razni raèuni, pa je u decembru 2006. i nadzorno tijelo Evropske unije za borbu protiv rasizma objavilo svoje cjelogodišnje rezultate. Ustanovilo je da veæina zemalja-èlanica EU ne èini dovoljno na prevenciji i evidenciji incidenata sa rasistièkom pozadinom. Zbog toga, navodi se u izvještaju ovog tijela, rasna diskriminacija u nekim od kljuènih oblasti života prolazi potpuno nezapaženo. Centar Evropske unije za praæenje rasizma i ksenofobije, u redovnom godišnjem izveštaju navodi da od 25 zemalja èlanica, samo Velika Britanija i Finska „imaju aktivan i sveobuhvatan sistem za prikupljanje podataka o nasilnim rasistièkim incidentima". A da li se raspolaže i onim još važnijim od evidencije - adekvatnim mjerama protiv podstrekaèa nazadnjaèkih pojava, nije bilo predmetom ovog izvještaja.
Razoèaravajuæe je za samoproglašenu „jedinstvenu kolijevku civilizacije koja je èovjeèna, racionalna, demokratska i iznad svega duhovna" - što su oko osam miliona evropskih Roma i dalje glavna meta diskriminacije. U porastu su i verbalni i fizièki napadi na muslimane (sve je naglašenija islamofobija), a Jevreji u Evropi se, istovremeno, i dalje suoèavaju sa antisemitizmom - navodi se u izvještaju. Ovaj Centar veæ stereotipski dovikuje gluhim ušima Evrope da je neophodna „puna primjena" evropskih zakona protiv diskriminacije u svim zemljama Unije, a ovdje dodajem - i šire.
Otkud rasizam u Evropi 21. stoljeæa, odnosno u Zapadnoj Evropi o kojoj toliki narodi jugoistoka sanjaju i o kojoj je ta ista Evropa stoljeæima propovijedala mitove o historijsko-kulturološkoj nadmoæi u odnosu na svako drugo geografsko podruèje i civilizaciju?
Rasizam na Zapadu kojem danas streme milioni sa Istoka, ima mnogo, mnogo dublje korijene, ali je premalo argumenata na temelju kojih bi se moglo ustvrditi da je koincidirao s ideologijom nacije, kako bi se moglo danas brzopleto zakljuèivati. S nacijom su u direktnijoj korespondenciji nacionalizam, te razulareni patriotizam kao svojevrsni (sve masovniji oblik) nacionalizma.
Sjeme rasizma Zapadne Evrope posijano je veæ sa nastankom crne i bijele rase, i sve od tada ova opasna pošast ljudskoga roda preživljavala je svoje mutacije, ali njena tipologija nije nikada bila naroèito složena: od tipièno kolonijalnog (dakle anglosaksonskog) razvijao se i razvio ovovremeni zapadnoevropski rasizma, u èijem je korijenu uvijek bila i ostala ideologija klase ili ideologija društvenog sloja. Radi se, dakle, o bitno drugaèijim korijenima od korijena nacionalizma koji doista može biti samo derivat osebujnog patriotizma, kao što je sluèaj u SAD nakon teroristièkih napada na Njujork.
Da se manifestacije s rasistièkim pobudama generiraju prvenstveno iz gore navedenih dvaju ideologija (klase i društvenog sloja) evo najsvježijeg primjera: u masovno-rušilaèkim omladinskim neredima, koje su sredinom 2006. potaknuli „francuski marginalci s periferije Pariza", sudjelovali su zapostavljeni, omalovaženi i ekonomski ugroženi STRANCI s francuskim državljanstvom, a ne nacionalne skupine ovih ili onih Francuza. Omladina Pariza, èiji su korijeni uglavnom iz francuskih bivših kolonija, tokom te godine je u više navrata palila automobile i rušila pariške izloge ne zbog toga što joj je mrska ljepota Grada svjetlosti (Pariza), veæ da ukaže francuskoj i široj javnosti da iz korijena starog kolonijalnog rasizma u ovoj zemlji, i danas cure otrovni sokovi rasne i nacionalne nejednakosti. I sama èinjenica da došljaci iz bivših francuskih kolonija, ni u 21. stoljeæu ne mogu stanovati u èetvrtima u kojima žive domorodni Francuzi dovoljno je upozoravajuæi dokaz.Slobodu kretanja „marginalci s periferije", dakle, imaju ali porodièni život im je, ekonomsko-socijalnim faktorima ogranièen na periferiju.
Mladi iz banlieu-a su se pobunili protiv onih koji su se stoljeæima hranili mitomanijom o bogomstvorenoj superiornosti zapadnoevropskih (bijelih) nad neevropskim (posebno tamnoputim) narodima. Iako su emocije egoistiènosti svojstvene prvenstveno anglosaksonskoj æudi, ni Francuska, naravno, nije imuna. Tako je, na primjer, francuski gradiæ Nuajon, sjeverno od Pariza, i postao sinonimom ekonomskih i društvenih problema današnje Francuske. Nezaposlenost, kriminal i veliki priliv imigranata u posljednje dvije decenije su doprinijeli porastu još jednog dodatnog zla - ultrancionalistièkog raspoloženja sve veæeg broja Francuza koji izlaz pokušavaju pronaæi u Le Penovom krajnje-desnièarskom Nacionalnom frontu, ili u nešto blažoj varijanti desnièarskog predsjednièkog kandidata i aktuelnog francuskog ministra unutrašnjih poslova Sarkozija (Nicolas Sarcozy) èija je politika prema strancima veoma slièna Le Penovoj i koji æe upravo zbog toga, na skorašnjim izborima i dobiti šansu francuskih biraèa da naslijedi Žaka Širaka (Jacqes Chirac)
Svojevrsna patologija „domoljublja" takoðe je jedna od velikih stranputica evropskog Zapada, jer su iz takvog poimanja zajedništva i demokratije i nastajale sve dosadašnje podjele unutar same Evrope - na visokorazvijeni i kobajagi progresivni Zapad i manjerazvijeni i kobajagi regresivni Jugoistok. Zaboravljalo se pritom èak i na najelementarnije historiografske èinjenice u vezi s civilizacijskim korijenima, mijenama i tokovima na (cijelom) Starom kontinentu tokom minulih stoljeæa. Upravo zbog toga danas živim u uvjerenju da su zapadnoevropske zemlje iz krajnje egoistièkih razloga - prvo ekonomski, a zatim i politièki, komunikacijski, tehnološki...sve do ranih 90-tih godina 20. stoljeæa svjesno marginalizirale evropski jugoistok. Svijesti, a ni potrebe za istinskim zajedništvom izmeðu Zapada i Istoka nije bilo sve do pada Berlinskog zida, sloma komunizma i raspad Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije.
S otvaranjem granica Zapada i širenjem Evropske unije ka jugoistoku, intenzitet, dubina i širina ekstremizma unutar Evropske unije se uveæavaju. Evropsko multietnièko društvo nije doraslo tolikoj integracijskoj turbulenciji kakva ga je zadesila u posljednje dvije i po godine kada je EU gotovo udvostruèila broj èlanica - do 1. maja 2004. imala je 15, a sada 27 èlanica. U takvom multietnièkom košmaru svako svakome želi nametnuti vlastite vrijednosti u potrazi za preživljavanjem, uhljebljenjem, ili profitom. U takvoj utakmici je, na žalost, premalo mjesta za toleranciju. Korijeni takvoj vrsti sve prisutnije euforije su, da se još jednom naglasi, prvenstveno u socio-ekonomskim razlozima (kao i ranije), a preziranje ili mržnja došljaka ili onih za koje se smatra da su „neki drugi" a ne domaæi ljudi, samo su izraz straha od egzistencijalne ugroženosti. Na Zapadu je danas svakodnevna uzreèica da domaæim graðanima stranci zauzimaju radna mjesta, srednjerangirane pozicije, da im preuzimaju biznis i da zaposjedaju nekada nacionalno monolitne stambene èetvrti.
„Zabrinuti smo zbog rastuæe tendencije ekstremizma u cijeloj Evropi. Zbog toga æemo za vrijeme predsjedavanja Evropskom unijom (januar-juni 2007.) odmah iznova pokušati da konaèno donesemo zakone koji æe biti jedinstveni za cijelu Uniju kada je rijeè o desnièarskom ekstremizmu", saopšteno je sredinom decembra (2007.) iz njemaèkog ministarstva pravde Njemaèke. Vlada Angele Merkel naime predlaže da se „kriminalnim djelom smatra svako javno podsticanje diskriminacije, nasilja ili mržnje prema grupama ljudi ili pojedincu, a koje se ispoljava na osnovu rase, boje kože, vjere ili porijekla". Njemaèki prijedlog, meðutim, ne nailazi za sada na povoljan odziv u Velikoj Britaniji, Danskoj i Italiji jer se nejgove odrednice, navodno, kose sa ustavnim pravom o slobodi izražavanja.
Bilo kako bilo, proces ekonomske mondijalizacije, te prerastanje Evrope iz kulturno homogenih država u buduæu multikuturalnu Zajednicu (ako zajednièki ustav bude ikada usvojen), još æe više zaoštravati problem osobnog i nacionalnog identiteta 'starih Evropljana', jer æe adaptacija na nove uslove života za niže i srednje slojeve bit još bolnija. Ekstremno-nacionalistièkim evropskim partijama takav æe razvoj dogaðaja još više puhati u jedra, jer æe u strancima moæi još lakše pronalaziti krivce za nedaæe sa kojima æe se njihove države, pa i sama EU, neizbježno suoèavati.
Sama spoznaja da dolazak 'stranaca' na tlo evropskog Zapada s novim i novim proširenjima EU nije kratkotrajna prolazna pojava, dodatno æe generirati pojave prezira, nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Mogao bi to biti èak poguban razvoj dogaðaja za samu ideju Evropske unije ukoliko se bude oklijevalo s argumentima, iskrenim i otvorenim dijalogom i sa taènim informacijama o prednostima i manama globalizacije.
*****************************
KUKASTI KRIŽ
Meðu neonacistima sve rasprostranjeniji kukasti ili 'vatreni križ', poèetkom ove (2007.) godine je ponovo, širom Evrope, uzbunio duhove. Glas su ovoga puta podigli predstavnici hindu-budistièkih pokreta u Velikoj Britaniji, koji se spremaju da širom kontinenta organiziraju tribine kako bi najširu javnost upoznali i s nalièjem danas uglavnom omraženog nacistièkog simbola.
Aktivisti hindu-budistièkih pokreta žele podsjetiti javnost da se izvorno radi o "drugom najsvetijem simbolu hindu tradicije, koji se duže od 5.000 godina smatra simbolom sreæe i gonièem zla". Navodi se da "euro-amerièki simbol zla" i dan-danas u Indiji ukrašava odjeæu, nakit, namještaj pa èak i neke namirnice. Veæina hramova i kuænih ulaza u nekim dijelovima Indije ukrašeno je 'vatrenim križom' bez kojeg se ne mogu zamisliti ni svakodnevni obredi, vjenèanja ili proslave.
Osim u Indiji, više od pola vijeka omraženi kukasti križ, nekada je imao drugaèije (pozitivno) znaèenje i u Evropi i meðu amerièkim domorocima, mnogo prije pojave hrišæanstva. Koristili su ga Kelti, Hiti, stari Grci - uglavnom kao geometrijski oblik i religijski simbol.
Kao arijevski znak je prvi put upotrijebljen 25. decembra 1907. godine kada ga je, uz èetiri ljiljana na žutoj zastavi, poèeo koristiti Red novih templara.