Evropska unija je iz Trumpovog razdoblja izašla vanjskopolitički krhkija nego što je bila prije.

Četiri historijske godine za konsolidaciju Evrope pa i preuzimanje uloge kormilara globalnog broda, potrošene su u podsmjehivanju donedavnom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.

Dok se prekaljeni poduzetnik bavio svojim narcističkim ciljevima, kažnjavanjem suparnika, ponekad američkom ekonomijom i nimalo globalnim problemima (što je američki kredibilitet srozalo na možda najniži nivo u posljednjih sto godina), Evropska unija je umjesto „kormila“ izabrala „bič“ kojim je uzaludno pokušavala disciplinirati nepoćudne članice. Pogotovo one u kojima se veličanstvena evropska ideja o jedinstvu, solidarnosti, pravdi i demokratiji svodila uglavnom na evropske fondove, slobodu kretanja i trgovinu.Joe Biden nije zaboravio naglasiti da će Americi vratiti globalnu nadmoć, po svaku cijenu  (EPA)

Članice EU će danas razgovarati (i) o ‘potvrdama za vakcinaciju, njihovoj prikladnosti i okolnostima u kojima bi se mogle koristiti’.

COVID pasoš, potvrda o imunizaciji, elektronska potvrda o vakcinaciji, imunitetna kartica ili nešto peto u formi “standardiziranog panevropskog certifikata o vakcinaciji”? Ili, ništa od toga, za sada. Na ovu samo naizgled zdravstveno-tehničku, a u suštini krupnu pravno-političku dilemu, odgovor se očekuje sa najvišeg nivoa u Evropi.

Redovni videosamit lidera Evropske unije zakazan je za kraj ovog mjeseca na inicijativu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, kako bi se ocijenilo trenutno stanje pandemije i dogovorila strategija za proljeće. U evropskim institucijama i diplomatskim krugovima u Briselu, međutim, niko ne vjeruje da će se o tako važnom pitanju kao što je “administrativno-zdravstveni udar na slobodu kretanja”, što smatraju mnogi od vropskih parlamentaraca, lideri Unije moći usaglasiti tokom samo jednog samita.

Uglednog njemačkog parlamentarca su mnogi u Bosni i Hercegovini već počeli slaviti kao spasioca zemlje za koju mnogi na Zapadu kažu da je raj s obamrlom nadom.

Uglednog njemačkog parlamentarca, potpredsjednika Kršćansko-socijalne unije, bivšeg ministra, državnog sekretara, savjetnika, lobistu Christiana Schmidta mnogi u Bosni i Hercegovini su krajem godine već počeli slaviti kao spasioca zemlje za koju mnogi na Zapadu kažu da je raj s obamrlom nadom.

Bez sekunde promišljanja o faktima i mogućim posljedicama, drugi su ga (mada ga nikada nisu ni sreli) već strpali u košaru s ruskim špijunima i s nesposobnjakovićima. A treći mu se bez pardona začeše odmah dodvoravati po katoličkoj liniji, iako je čovjek po konfesionalnosti protestant.

Kada sam ga pred novodišnje praznike direktno upitao: “Da li doista dolazite uskoro u Sarajevo? Kada? I s kakvim mandatom?“, odgovor je u prvom momentu bio šokantan, a već u drugom, jedino ispravan: sve što sam mu od argumenata znao i mogao pobrojati u vezi s njegovim “skorim“ i “sigurnim“ zauzimanjem prve stolice u Uredu visokog predstavnika dobro podučeni zapadni političar je lakonski nazvao “glasinama“.Christian Schmidt je svima u regiji razumljivim jezikom pokazao da se procedure moraju poštovati, piše autor (EPA)

Jedna od najtežih godina nakon ratova je iza nas, nova u koju smo kročili biće takođe teška i neizvjesna.

Prebirući u danima blagdana po vlastitm sjećanjima na događaje u kojima sam voljom sudbine ni kriv ni dužan sudjelovao, odlučih da i samoga sebe s nekoliko internet-linkova podsjetim makar na ponešto u šta sam bezmilosno trošio kapi svoga života. Ne bijaše to neka velika "pljačka", ali ni ja nisam mimosvijeta. Zaboravan sam kao i svi ostali koji u ovosvjetovnom pretis-loncu neopaženo zgaramo, nesvjesni da će prije ili kasnije vjetrovi zamesti naše tragove. I zaboravljamo da "živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj", krajem prošlog stoljeća je zapisao veliki urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano.

Samo glasovi vremena pripovijedaju naš put. A ako sam na tom putu ponegdje i padao, bilo je to zato što sam hodao! A padanjem i rastemo - nekako je ovako  takođe zapisa veliki Galeano. Neka zato Internet ispod ove fotografije zapamti makar mrvicu onoga što sam tokom proteklih decenija radio. Radio da bih živio.

"Koncert za mir", sarajevska Zetra, juna 1991.

 

Opširnije...

Ako išta dobro zna, to je put do kompromisa. U tome je Evropska unija od svog nastanka neprikosnovena. Pokazalo se to i u završnici iscrpljujućih pregovora o uređivanju odnosa između Unije i Ujedinjenog Kraljevstva nakon Brexita. Nakon što su skoro desetomjesečni pregovori o trgovini i svim drugim pitanjima budućih odnosa zapali u krizu zbog iznosa ‘brakorazvodne parnice’, nesloge oko ribolova, saradnje u oblasti spoljne politike, sigurnosti i odbrane - o kojima Velika Britanija u početku inije željela da pregovara, morali su se umiješati i glavni akteri političko-izvršne vlasti s obje strane.

Poslije svega, ostaje zapisano da su pregovori uspješno okončani sedam dana prije zadnjeg roka, za nekoga na Badnji dan, za nekoga na Badnje veče 2020. godine.

Velika Britanija je napustila Evropsku uniju nakon 47 godina članstva (EPA)

Permanentna kriza javnog radio-televitijskog sistema Bosne i Hercegovine metaforička je slika kolonijalnog ustavnog poretka države zasnovane na etnonacionalnom konceptu i sistemski generiranoj političkoj krizi, koja neprekidno traje 25 godina, od Detonskog mirovnog ugovora s kraja 1995. godine. Nadležnosti u sektoru komunikacija u Daytonu su bile oduzete bh. državi i dodijeljene entitetskim i kantonalnim vladama. Takva raspodjela nadležnosti u postkonfliktnoj, multietničkoj, etnonacionaliziranoj, multikonfesionalnoj državi… dovela je, uz sve ostale manjkavosti, i do haotičnog nastajanja printanih, RTV i web medija.

U nekoliko godina nakon rata registrirano je 46 televizija zemaljske radiodifuzije, 148 radio stanica i 86 emitera programa “putem drugih elektronskih komunikacijskih mreža”. Ovako fragmentiran sistem nadležnosti, etnonacionalni ustavni poredak, konfesionalni kumunitarizam oživotvoren kroz nepotizam i nacionalne “ključeve” te nepovjerenje između glavnih, etnonacionalnih, političkih stranaka onemogućili su stvaranje progresivnog i samoodrživog RTV sistema i njegovu društvenu transformaciju u skladu s potrebama svih građana.

“Evropska komisija je primila na znanje očekivanu odluku predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milana Tegeltije o neopozivoj ostavci. Ali time još ništa nije riješeno. VSTV-u je potrebna ozbiljna, duboka, reforma kako bi se vratilo povjerenje javnosti u njegov rad, a državi treba novi Zakon o VSTV-u kojim će se osigurati profesionalno, nezavisno i nepristrasno pravosuđe na svim nivoim i u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.”

Ovako je zvanična predstavnica Evropske komisije Ana Pisonero započela odgovor na pitanje: koliki je doprinos EU istovremenoj ostavci predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, te uklanjanju ploče s imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića sa zgrade studentskog doma na Palama kod Sarajeva; da li se radi o koincidenciji ili planski iznuđenom potezu kojim se konačno najavljuju bolji dani za pravosuđe?

Evropska komisija je primila na znanje očekivanu odluku predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije o neopozivoj ostavci (Al Jazeera)

Ujedinjeno Kraljevstvo je 31. januara okončalo članstvo u Evropskoj uniji nakon 47 godina i tri godine odugovlačenja. Kako će 31. decembra napustiti jedinstveno tržište EU-a i carinsku uniju, niko ne zna.

Nakon uspjele večere i neuspješnog pokušaja približavanja stavova prošlog četvrtka, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i britanski premijer Boris Johnson su se razišli u uvjerenju da je i Briselu i Londonu do nastavka pregovora izuzetno stalo, ali niko još uvijek ne zna s kakvim trgovinskim aranžmanom će se ući u Novu godinu. Von der Leyen je razgovore ocijenila "živahnim i zanimljim", ali je priznala da su pozicije obje strane "i dalje vrlo udaljene". Za britanskog premijera razgovor u Briselu je bio "nemoguć", jer se od njegove vlade "traži neostvarljivo". Iako je za Veliku Britaniju predskazao "mnoge mogućnosti, ma gdje i ma kada pregovori bili nastavljeni", sunarodnike je istog dana upozorio da je "došlo vrijeme da se javnost i kompanije pripreme za 1. januar".Razlaz s Velikom Britanijom će biti najozbiljniji test za Evropsku uniju od njenog nastanka (EPA-EFE)

Naučni seminar

„Geopolitika pandemije i uticaj na proširenje Evropske unije“

On – line, srijeda, 9. decembar 2019.

18:00 h

1. dr Vladimir Ateljević, Clan Pregovaračkog tima za prisupanje Srbije EU i konsultant za pitanja proširenja EU, Beograd: Proširenje i primjena nove metodologije proširenja

2. dr Dražen Barbarić, Filozofski fakultet Mostar – Studij politologije: Proširenje Evopske unije i unutrašnji procesi u Bosni i Hercegovini

3. Zekerijah Smajić, saradnik Centra za evropske i političke studije, Brisel; analitičar procesa u Evropskoj uniji: „Geopolitika pandenmije i uticaj na proširenje Evropske unije“.

4. Mr Igor Davidović, Centar za međunarodne odnose Banja Luka: Regionalna saradnja i proširenje Evropskke unije

5. dr Miloš Šolaja, Fakultet političkih nauka Banja Luka: Kondicionalizam proširenja Evropske unije i pandemija

Diskusija

Moderator: Predrag Ćurković, novinar Aletrnativna televizija, Banja L.

Zekerijah Smajić: „Geopolitika pandenmije i uticaj na proširenje Evropske unije“.

Prije nego pokušam obrazložitri neka od stajališta u vezi s „geopolitikom pandemije i njenog utjecaja na proširenje EU“, ukratko bih se osvrnuo na globalniji kontekst ovog fenomena i odmah ću iznijeti nedvojbenu sumnju u pozitivan globalni utjecaj pandemije izazvane bolešću COVID 19.

Jer, i skoro godinu dana od proglašavanja globalne pandemije, svjetski poredak je ostao podjednako antagoniziran, a u mnogim aspektima podjele su još radikalnije. Svijet je i dalje na predpandemijskim 'temeljima': na nemoralu, gramzivosti i hiperprofiterstvu, samim tim i na nejednakosti i nepravdi.

Kao što je poznato, brojni utjecajni mislioci su tokom ove pandemijske godine dokazivali kako nakon korona-krize „ništa neće biti isto“, da će se globalni igrači napokon urazumjeti, da će ljudskost, humanizam i solidarnost nadjačati makar one najsvirepije oblike varvarizma, ili kako će pandemija pomoći Planeti da prevlada prijeteću kataklizmu izazvanu ljudskom raskalašenošću.

Kako vrijeme prolazi, svi vidimo da doista „ništa više neće biti isto“ kao prije, ali brojni događaji i faktografija nagovještavaju da će svijet naših savremenika nakon pandemije iz 2020. biti u još gorem izdanju. Potvrđuju to nedavni varvarski napadi terorista na civile u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i nekoliko arapskih zemalja. Tu su i najnoviji podaci UN-a, po kojima će skoro 250 miliona ljudi u 2021. godini trebati urgentnu humanitarnu pomoć., a kada bi svi ti ljudi živjeli u jednoj zemlji, neko izračuna, bila bi to peta najveća država svijeta. Na takve podatke, kakve li ironije, upozoravaju službe Ujedinjenih naroda – iste one raskošno plaćene službe koje bi u stoljeću kosmičkih armija i uzdizanja nacionalnih barjaka po drugim planetama Kosmosa, odavno trebale imati gotova rješenja protiv gladi zbog koje desetine miliona muškaraca, žena i djece godišnje umiru pred očima onog dijela čovječanstva koje živi u izobilju, koje dnevno baca milione tona životnih namirnica, odjeće, obuće, namještaja, dječijih igračaka i čega sve ne.

U ovom trenutku, dok govorimo o „geopolitici pandemije“, više od devet miliona civila u Siriji je gladno i žedno iako rat više ne bijesni onom žestinom kao što je, na očigled cijelog svijeta, bijesnio u proteklih devet godina.

Također, kleronacionalizam, "vjerski motivirani ekstremizam" i mržnja prema drugima i drugačijima, nezaustavljivo se razbuktavaju pred našim očima. 

Etnonacionalna homogenizacija i varvarski pristup pitanjima identiteta s nesmanjenom žestinom se i na današnji dan smatraju „normalnim postupcima“ koji su navodno „u skladu s ljudskom prirodom“, a o kosmopolitskom pluralizmu se sve glasnije i glasnije govori kao o ispraznoj utopiji „nacionalno neosviještenih“ i onih „ostalih“ naroda i manjskih zajednica koje nikamo ne pripadaju!

Kriza pluralnih društava na Balkanu, Bliskom Istoku, širom Afrike, Azije i Latinske Amerike izaziva, bojim se, također nepopravljivu moralnu degradaciju s nesagledivim posljedicama, i prijeti novim, neslućenim, varvarstvima.

Diplomatija batine postaje sve dominantnije oruđe međunarodnih odnosa: Sjedinjene Države, odvojeno ili u saradnji s EU, nameću jednostrane sankcije „nepoćudnim“ državama, narodima i zvaničnicima, dok UN, EU, Vijeće Evrope, akademska zajednica i ostatak svijeta uglavnom nezaintereirano šute.

Zabranu razvoja nuklearnih tehnologija, po cijenu otvorene agresije na neposlušne države, i dalje najrigoroznije zahtijeva Amerika, dakle ista ona država koja je prva u historiji Planete, i jedina do danas, upotrijebila upravo ono čega danas ima najviše u vlastitom nuklearnom arsenalu i što svima drugima pokušava izuzeti iz posjeda. I tako dalje, sve do najnovije tragikomične utrke globalnih igrača oko vakcine protiv korona virusa koja (vakcina dakle) na Zapadu mora biti po svaku cijenu kupljena od zapadnih proizvođača, a nikako ne smije biti nabavljena od Rusije ili Kine - čak i ako bi se pokazalo da su upravo njihove vakcine  bolje, efikasnije i jeftinije!

U takvom kontekstu pokušavam dati svoj skromni doprinos zadatoj temi: „Geopolitika pandemije i njen utjecaj na proširenje Evropske unije“.

Ne gubeći vrijeme na pojmovno određenje termina „geopolitika“ smatrajući da je to manje-više poznato, prvo bih podsjetio da su i sva dosadašnja proširenja EU bila dominantno motivirana geopolitičkim i ekonomskim razlozima. Krajem 2019. godine geopolitika je gromoglasno dospjela u kontekst evropske politike proširenja s dolaskom nove predsjednice Evropske komisije. Vrlo bitan je i detalj da je riječ o donedavnoj njemačkoj ministrici odbrane kojoj suština „geopolitičkog djelovanja“ nimalo nije strana ili nepoznata.  

Kada je u novembru te godine predstavljala članove svog Kolegija, Ursula von der Leyen je prvi put najavila da će njena Komisija biti „geopolitička Komisija“. Takvo svoje "strateško opredjeljenje" opravdavala je, uz ostalo, sljedećim razlozima:

• da je Velika Britanija odlučila nastaviti svoj put u budućnost bez Unije;

• da je odlazeći američki predsjednik Donald Trump, odmah po preuzimanju vlasti 2016. godine Evropsku uniju zajedno s Kinom i Rusijom označio „nepouzdanim saveznikom“ i „suparnikom američkih nacionalnih interesa“;

• da neki novi globalni akteri poput Kine, Euroazijskog ili Azijsko-pacifičkog saveza jačaju;

• da Rusija, sa sve jačim magnitudama, potresa globalni poredak;

• da je Turska vanjska politika tokom 2020. svakim danom bila sve militantnija i nepredvidljivija;

• da su Zapadni Balkan, i posebno neke države ovog regiona, izloženi sve očiglednijem prisustvu „drugih globalnih igrača“ koji (tvrdi se) „ne misle dobro Evropskoj uniji“, i tako dalje.

Gledajući sadašnji svjetski poredak, dakle, „geopolitička Komisija” bivše njemačke ministrice odbrane niječak ni iznenađenje.

Analizom „Političkih smjernica za novu Komisiju“, a zatim  i „Izjave o misiji nove Evropske komisije“, koje je von der Leyen uputila nominovanim povjerenicima prije nego je njen Kabinet bio zvanično odobren, uočavaju se tri dominantna strateška pravca petogodišnjeg djelovanja Evropske unije:

- Evropska komisija će usmjeriti veću pažnju na vanjskopolitičko djelovanje;

- Visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, koji je i potpredsjednik Komisije, trebao bi imati ojačanu ulogu; 

- Utjecaj spoljnih aktera na Zapadnom Balkanu mora biti ne samo pažljivije nadgledan, nego i spriječen*.

Sve ove strateške prioritete, novoizabrana predsjednica Komisije je detaljno obrazložila i u svom nastupnom govoru pred Evropskim parlamentom, 16. septembra (2020. godine), a kasnije ih je mnogo puta  i pojedinačno razrađivala.

Ovom prilikom bih se zadržao samo na trećem strateškom usmjerenju Unije, uz podsjećanje i na ovom mjestu da se termin „geopolitika“ najčešće koristi kako bi se objasnilo ponašanje država u odnosu na njihov geografski položaj. Ali, kao što vidimo, ovaj se pojam u posljednje vrijeme sve više koristi i u kontekstu evropske vanjske politike pa se sam po sebi nameće zaključak da je EU odlučila postepeno proširivati svoju nadležnost i u ovom segmentu koje tradicionalno pripadao isključivo nacionalnim državama.

Kontekstuializiranje geopolitike uz vanjskopolitičko djelovanje EU znači da države članice više neće imati, ne bi trebale imati, ili s novom Komisijom već nemaju eksluzivitet u oblikovanju evropske vanjske politike. Umjesto „zajedničke vanjske politike“ propisane Ugovorom o Evropskoj uniji iz Maastrichta 1992. godine po kojem su zadnju riječ imale države članice, s novom Komisijom Ursule von der Leyen bismo, po svemu sudeći, ulazi se u eru „jedinstvene vanjske politike“koja je obavezujuća za sve zemlje članice.Tako je makar za sada zamišljeno u „geopolitičkom“ Kolegiju Ursule von der Leyen.

Dolazimo  tako i do vrlo zanimljivog konteksta „Geopolitike pandenmije i njenog utjecaja na proširenje Evropske unije“.

Već sam govorio o tome da će utjecaj spoljnih aktera na Zapadnom Balkanu biti, ne samo pažljivije nadgledan, nego i sprječavan, makar tokom narednih pet godina mandata sadašnje Komisije.

Čitajući „Izjavu o misiji“ uočava se da je prisutnost „trećih aktera“ na Zapadnom Balkanu jedan od ključnih razloga ne samo za pažljiviji nadzor nad njima, nego i za suštinsku promjenu evropskog, sada dakle geopolitičkog, fokusa u odnosu na politiku proširenja, o čemu je posebno detaljno govorio i sadašnji visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost Joseph Borrell kada je pred Evropskim parlamentom početkom oktobra prošle godine branio nominaciju za ovaj položaj u Komisiji. Tada je Borrell Zapadni Balkan uzdigao na prvo mjesto svojih vanjskopolitičkih prioriteta: „Svima želim odgovoriti veoma kratko, jednostavno i s potpunim uvjerenjem da ćete se kao demokratski izabrani predstavnici građana u svojim zemljama, brzo sa mnom složiti: ako EU, kao do sada najveće političko i demokratsko postignuće ljudskog uma uopšte, nije u stanju rješavati probleme u svom najbližem susjedstvu, ne možemo se kredibilno baviti ni drugim globalnim izazovima, niti možemo očekivati uvažavanje od glavnih globalnih aktera. Još preciznije: ako zajedničke evropske vrijednosti ne možemo primijeniti u bliskom susjedstvu, nema smisla da se pokušavamo dokazivati globalno“, rekao je tada 72-godišnji aktuelni šef španske diplomatije s trostrukim državljanstvom –  španskim, argentinskim i evropskim.

Brzo nakon toga, kao što je poznato, usvojena je Nova metodologija proširenja; evropski zvaničnici su se rastrčali po regionu Zapadnog Balkana; odobren je formalni početak pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom; osnažena je nekadašnja evropska ideja od prije 20 godina o „Malom šengenu“, a u jeku pandemije korona virusa odobreno je dodatnih oko 9 milijardi eura za ublažavanje ekonomskih posljedica virusne krize, regionalnu saradnju i oporavak nacionalnih ekonomija zemalja regiona.

Iako je korona poremetila svačije pa i planove EU, realno je očekivati da će evropska politika susjedstva i proširenja ostati u vrhu evropskih prioriteta, te da će predsjednica Komisije, visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku kao i evropski povjerenik za susjedstvo i proširenje, zadržati fokus EU na regionu zapadnog Balkana ne samo zbog odlučnosti „trećih aktera“ da se tu trajno usidre (a znamo na koga se tu misli), nego i zbog strateških interesa same Evropske unije.

Drugi zaključak je da nova, „geopolitička Komisija“ Ursule von der Leyen ima namjeru igrati veću ulogu u cjelokupnoj sferi vanjskog delovanja Evropske unije. 

Imajući u vidu da je Evropsko vijeće (kojeg, da se podsjetimo, čine lideri zemalja članica) jednoglasno izabralo bivšu njemačku ministricu odbrane za predsjednicu Komisije, moglo bi se zaključiti da „geopolitička Komisija“ s pojačanom ulogom u vanjskom djelovanju Unije ima formalnu podršku i svih država članica.

Ako bi se to obistinilo, sadašnja Komisija bi mogla biti upamćena ne samo po tome što je politici proširenja povratila status strateškog izbora, te tako i samu Uniju vratila na Balkan kao područje njenog strateškog dokazivanja, već što je ponovo oživjela nekadašnje federalističke ideje o komunitarizaciji vanjske, sigurnosne i odbrambene politike Evropske unije, čemu su se najvatreniji evropski integralisti oduvijek nadali.

Ako bi se sve ovo obistinilo, etnonacionalne pa čak i smrtonosne gungule u našoj regiji mogle bi biti ušutkane i bez šape NATO-saveza, kojeg neke balkanske države obožavaju, dok ga druge za sada na smrt proklinju.

Nekakva, stvarna ili hipotetička, „Povelja o miru i međunacionalnom Povjerenju“ bila bi tada izvjesnija nego u vrijeme u kojem EU nije znala ni kako ni šta sa Zapadnim Balkanom.

Hvala za pažnju.

*/ Detaljniji i vrlo zanimljiv pristup o ovoj temi vidjeti ovdje: https://cep.org.rs/blogs/geopoliticka-evropska-komisija-o-cemu-je-rec/

Kojugod vakcinu protiv COVID-19 globalni igrači proglase spasonosnom i efikasnijom od ostalih 150-ak verzija koje su u završnoj fazi istraživanja, bit će to još jedan očekivani dokaz sektaštva među velikim igračima i legitimizacija globalizma zasnovanog na nejednakosti između zapadnih, istočnih i afroazijskih naroda - koje je korona kreza, umjesto ujedinjavanja, ponovo vratila u torove plemenskih zajednica. U tome, nažalost, predano sudjeluje i Evropska unija sve do podjela na "naše" i "vaše" i na Balkanu.

Prvi su građani Evropske unije, dok su ostali 'periferija Evrope', piše autor (EPA)