Nakon nekoliko uzastopnih inicijativa bivšeg slovenaèkog predsjednika Milana Kuèana o sazivanju prve poslijeratne meðunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, za takvu deblokadu ustavno-pravno i politièki paralizirane države sredinom ljeta 2006. godine založio se i hrvatski premijer Ivo Sanader govoreæi o tome na regionalnom sastanku na vrhu u Salzburgu. Iako su i jedan i drugi zagovaraè „Dejtona 2", van svake sumnje, snažni politièki likovi koji uživaju zavidnu meðunarodnu reputaciju, èak i mnogo veæu u Evropi nego u vlastitoj zemlji i regionu - na ovu inicijativu se s protokom vreman zaboravilo.
Obje ove inicijative se tada u analitièkim i diplomatskim krugovima u Briselu ocjenjene „dobronamjernim" i „dobrodošlim", ali ni jedna od relevantnih kancelarija Evropske unije i Ujedinjenih nacija nisu se tada konkretnije izjašnjavale. U Evropskoj komisiji i Evropskom parlamentu su saglasni da ustavna kriza u Bosni i Hercegovini veæ predugo traje i da je upravo takvo ustavnopravno stanje u zemlji glavnim uzrokom blokiranja svih daljnjih reformi kao što su reorganizacija policije, restrukturiranje javnog RTV sistema, završetak reformi u oblasti pravosuða i ljudskih sloboda, ili kao što su dugo oèekivana poboljšanja u ekonomiji i stvaranju jedinstvenog ekonomskog prostora.
Ima još jedan razlog zbog kojeg bi Evropska unija trebala kazati „da" novoj meðunarodnoj konferenciji o BiH. To je èinjenica da je Bosna i Hercegovina u posljednjih nekoliko godina gotovo u cjelosti postala evropskim, a vrlo malo amerièkim strateškim interesom. Zbog takve raspodjele interesnog kolaèa nedavno se i moglo dogoditi da su Sjedinjene Amerièke Države reformu oèigledno prevaziðenog Dejtonskog ustava, umjesto meðunarodnim institucijama i nepristrasnim ekspertima, prepustile upravo jednoj naglašeno provladinoj nevladinoj organizaciji u Vašingtonu koja je pripremila nacrt ustavnih promjena koji ni jednoj politièkoj strani nije odgovarao, a sa struènog aspekta je ocijenjen katastrofalnim po dugoroènu cjelovitost i suverenost zemlje.
Neupitnost najnovijih slovenaèko-hrvatskih promišljanja o buduænosti Bosne i Hercegovine bi mogla biti dovedena u pitanje ukoliko bi se ispostavilo da su i Sanaderove namjere uskogrude kao što su trenutno amerièke. Odnosno ukoliko se za meðunarodnu konferenciju zalaže samo zbog toga da bi se isposlovao eventualno povlašteniji položaj bosansko-hercegovaèkih Hrvata na štetu drugih naroda. Eventualna takva motivacija hvratskog premijera bi mogla takoðe odmoæi bosansko-hercegovaèkoj suverenosti i dugoroènoj regionalnoj stabilnosti.
Ukoliko nekadašnji najbliži saradnih jednog od neospornih ratnih djelitelja Bosne i Hercegovine, Franje Tuðmana, doista polazi od iste faktografije kao i Milan Kuèan da je BiH „centralno pitanje stabilnosti Balkana i jedan od najvažnijih faktora stabilnosti Evrope", u tom sluèaju bi Sanaderovu salzburšku inicijativu trebalo podržati i, èak što prije, formalizirati kao zvaniènu pozivnicu èlanicama Evropske unije, stalnim èlanicama Vijeæa sigurnosti Ujedinjenih nacija, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju i NATO-a - da se prva poslijeratna meðunarodna konferencija održi u prvoj polovini 2007. godine, a najbolje bi bilo prije februarske konaène odluke o statusu sadašnjeg ureda viskog predstavnika.
Svaki drugaèiji ishod i oklijevanje glavnih kreatora svjetske politike, Bosnu i Hercegovinu bi moglo koštati daljnje getoizicije i nastavka mandata protektorske uprave. Ili æe joj se dogoditi ono najgore - etnoanacionalistièka podjela. Jer niko razuman danas ne može poreæi da unutar hrvatske i srpske etnièke zajednice sve više narasta uvjerenje da je Bosna i Hercegovina za njih samo privremena i provizorna državnopolitièka tvorevina. Ali, ni unitaristièki periskop nemalog dijela bošnjaèkog politièkog korpusa nije zanemarljiv i jednako retrogradan.
Dobro osmišljenom meðunarodnom konferencijom o Bosni i Hercegovini, moralo bi se prije svega Hrvatskoj i Srbiji odrediti meðunarodno nadzirana uloga dobrog susjeda umjesto dosadašnjeg starateljstva nad narodima pravoslavne i katolièke vjere koji historijski nastanjuju meðunarodno priznati državni teritorij Bosne i Hercegovine. Konferencija bi se takoðe mogla iskoristiti i za još jedno (ovoga puta meðunarodno) testiranje pulsa povodom doista idealistièke ideje još iz vremena predbrozovske ere, o stvaranju bosanskohercegovske nacije razlilèitih konfesionalnih pripadnosti.
Bez discipliniranja istoènog i zapadnog bh. susjeda i vrlo preciznog definisanja buduæe uloge meðunarodne zajednice, uklanjanja meðunarodnog protektora - svaka meðunarodna konferencija, magdje i makada da bude održana, bila bi beskorisno trošenje rijeèi koje nikome ne bi bilo od koristi. Bosni i Hercegovini najmanje. (Objavljeno u programima RDW, 02.07.2007.)