Evropska trojka lažne nade boravila je u utorak, 23. januara, u posjeti Bosni i Hercegovini. „Visoku delegaciju“ ovoga puta su sačinjavali predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen (glasnogovornica ratne geopolitike EU), Mark Rutte - holandski premijer i evropski lider koji se, uz Francusku, otvorenije od svih protivi proširenju Unije, te Andrej Plenković - premijer susjedne Hrvatske koji vještije od svih ostalih evropskih lidera glumi podršku Bosni i Hercegovini na njenom evropskom putu. Došli su, da još jednom dezorjentiranom i nesložnom rukovodstvu ove politički i ustavnopravno zadavljene zemlje daju novu lažnu nadu o evropskoj budućnosti.
"Bosna i Hercegovina ovoga puta ima stvarnu priliku da početkom marta (ove godine) otvori pregovore o članstvu u Evropskoj uniji, ali provedba neophodnih reformi za taj korak nema alternativu“, poručila je skladno evropska trojka u Sarajevu.
Osim s krnjim Predsjedništvom zemlje (Plenković odbio da se sretne s „neligitimnim“ Komšićem), trojka se sastala i s predsjedavajućom Vijeća ministara Borjanom Krišto i s poluilegalnim (entitet Republika Srpska ga ne priznaje) visokim predstavnikom za BiH Christianom Schmidtom. Po uzoru na svoje goste, i sva tri nivoa domaćih zvaničnika su se uglavnom dodvoravali evropskoj trojki s hrpama neistina o „značajnom progresu“. O istinskim problemima su govorili u obrisima s obećanjem da će i to do početka marta (priželjkivanog termina za otvaranje pristupnih pregovora) biti riješeno!
U tom kontekstu je i visoki predstavnik (njemački politički kadar) priznao da od početka decembra prošle godine uzaludno bh. političare poziva da što prije usvoje „tehničke izmjene izbornog zakona kojima će se osigurati integritet izbornog procesa“, što je također jedan od uslova za otvaranje pristupnih pregovora. Rekao je to vjerovatno svjestan da u BiH već skoro tri decenije ne postoje pilitičari koji bi istinski i iskreno maštali o Bosni i Hercegovini kao suverenoj, cjelovitoj i prosperitetnoj državi. Zar to, primjerice, ne potvrđuju i evidentna nesloga u vezi s ulogom, strukturom i nadležnostima Oružanih snaga BiH; apsolutna entitetska divergentnost u vezi s titularom državne imovine; bezprizornost oba entiteta i svih „konstitutivnih naroda“ u podrivanju Javnog RTV Servisa BiH i njegovom uništenju; poslušnička personalizacija i stranačka privatizacija bh. diplomatije u kojoj od završetka rata do današnjih dana, strateški, nije bilo niti ima bilo koga ko je stvarni karijerni diplomata od respekta i međunarodnog ugleda...
ZAMLAĆIVANJE HISTORIJOM
Iz Schmidtova ureda OHR-a ova posjeta evropskih zvaničnika je, kao i sve dosadašnje, ocijenjena "iznimno važnom" podsjećajući kako je pred BiH "historijska prilika" za približavanje članstvu u EU. O histrijskom značaju ove posjete i očekivanog otvaranja budućih pristupnih pregovora, s istim entuzijazmom su govorili i svi ostali akteri ovog jednodnevnog ulagivanja. Suzdržaniji je bio jedino holandski premijer koliko zbog tradicionalnog protivljenja novim proširenjima, toliko i zbog političkog interregnuma u svojoj zemlji nakon nedavne izborne pobjede krajnje desničarske konzervativno-liberalne partije Geerta Wildersa.
Na zajedničkoj konferenciji za medije Von der Leyenove, Plenkovića i Ruttea sve troje su s ushićenjem ponavljali davno ishabanu frazu da su „vrata Evropske unije otvorena“, ali da bi se kroz njih ušlo „neophodno je ispuniti propisane uslove“. I tako svaki put skoro tri pune decenije: za nekoga madridsko-rimski uslovi su obavezujući (zapadnobalkanske zemlje), a za druge poput baltičkih zemalja, Kipra, Rumunije, Bugarske, ti isti uslovi 2004. i 2007. nisu važili. Najeklatantniji dokaz dvojnih standarda su ipak Ukrajina i Moldavija s kojima su, u roku od samo pola godine, sredinom decembra, otvoreni pristupni pregovori uprkos činjenici da prva zemlja uskoro ulazi u treću godinu krajnje neizvjesnog rata, a da je druga najsiromašnija zemlja Evrope s mnoštvom državotvornih i teritorijalnih problema.
LAŽE I PARALAŽE
Predsjednica Evropske komisije pohvalila je u Sarajevu BiH uz ostalo i zato što „prati vanjsku politiku EU“ i pokazuje volju za provedbom „svih ključnih reformi“. Predsjedavajuća Vijeća ministara, Borjana Krišto, čak je ustvrdila da je „vanjska politika BiH stopostotno usklađena s vanjskom politikom EU“, što bi u poštenom prijevodu ove ezopovske laži značilo da je njena vlada odavno već uvela sankcije Rusiji; da je BiH među onih 54 zemlje angloameričke koalicije koje „kolikogod je to potrebno“ opskrbljuju Ukrajinu naoružanjima, vojnom opremom i parama za plate ukrajinskih vojnika, plaćenika i državne administracije; da i ona, Borjana Krišto, istovjetno kao predsjednica Evropske komisije podržava genocidnu politiku Izraela prema civilnom stanovništvu palestinske Gaze; da je Bosna i Hercegovina za ratobornu geopolitiku današnje Evropske unije umjesto one Evropske unije o kakvoj su sanjali njeni osnivači.
Lažne tvrdnje o „potpunoj usklađenosti vanjske politike BiH s evropskom“ istog dana su ismijane upravo u briselskom uredu za vanjske poslove. To je, podsjetimo se, ono mjesto s kojeg se već godinama uzaludno prijeti službenoj Banja Luci (koja bi i za Borjanu Krišto morala biti još uvijek u sastavu BiH) i službenom Beogradu zbog vidljive ili prikrivene podrške Rusiji. Oglasio se, naravno, i nepopustljivi lider drugog bh. entiteta Milorad Dodik, koji je evropsku trojku dok je još boravila u Sarajevu obavijestio da „sankcije Rusiji ni u buduće nikada neće biti uvedene“.
Šta to onda znači? Da BiH „nikada“ neće imati usklađenu vanjsku politiku s geopotikom EU. Šta to dalje znači? Da BiH, ako bi ikad i ispunila ostale uslove, uključujući i one iz paketa od 14 tačaka iz 2019. godin, neće nikada postati neka enta članica EU! Šta onda tek to znači? Da su domaće i strane Laže prave Paralaže koje znaju da će Bosna i Hercegovina, kao Turska (zbog većinskog muslimanskog stanovništva) i Srbija (zbog neriješenog statusa Kosova) vječito biti samo kandidat za članstvo u Uniji. Kao što će, ponovo zbog Banja Luke i Beograda, BiH biti vječiti kandidat i za NATO!
Sam Plenković (taj samozvani najvatreniji bh. lobista) usred Sarajeva je u utorak podsjetio kako su „protekle dvije godine donijele tektonske promjene u procesu proširenja, pa su tako Ukrajina i Moldavija, zbog ruske agresije, dobile priliku za ubrzano približavanje EU“. A BiH, koju hrvatski premijer toliko strasno gura ka Evropskoj uniji, ni nakon skoro tri decenije od srpsko-hrvatske agresije nema „priliku za ubrzano približavanje“ Evropskoj uniji! Otkud u političarima toliko nepoštenja, te ko više laže - koza ili rog pitanja su na koja tražim odgovore čitavog života.
ŽELJE I REALNOST
Nema spora da Bosna i Hercegovina, uz sva unutarnja etnonacionalna trvenja, klerospletkarenja i besprimjernu sistemsku korupciju ostvaruje kakav-takav napredak u brojnim sferama, čak i izvan strogo zadanog okvira EU. Usvojeni su neki važni zakoni. Uz sve globalne i lokalne nedaće privreda je na nogama. Niskogradnja i visokogradnja se vide golim okom. Legalizirana je javna diskusija o konačnoj reformi imbecilnog školstva. Glasno i slobodno se raspavlja o bosanstvu kao nacionalnom određenju. Pionirski pokušaji govorenja o domoljublju sve su uočljiviji među mladima na društvenim mrežama...
Sve su ovo dobre vijesti. Želje su, međutim, jedno, a realnost je nešto sasvim drugo. Želja bh. zvaničnika i javnosti je da se postane dio Evropske unije ne pitajući za cijenu i njen stvarni geopolitički karakter. Realnost je da rigidna, neoliberalna i globalistička Evropska unija kakva je danas nema perspektivu, niti ima institucionalne kapacitete za nova proširenja. Čak i kada je u pitanju toliko draga Ukrajina čiju blisku i dalju budućnost ne mogu znati ni svi proroci svijeta.